utorak, 26.10.2010.
vratija se šime
Što se to treba dogoditi u glavi jednog po svemu običnog, a opet dozlaboga neobičnog, djevojčurka da prestane pisati? Da izgubi taj dar, nazovimo ga tako i jednostavno odustane od onoga što ga je nekad toliko veselilo? Ne znam. No znam da mi se dogodilo. Da, o sebi ja to govorim, jasno vam je, ili barem onima koji me duže čitaju (ako je uopće ostalo takvih nakon ovoliko vremena). Jedno ipak nisam izgubila...sklonost da se sama sebi obraćam u trećem licu. Ludo? Možda. Zabavno? Svakako. :) Blog pišem već gotovo šest godina. I obožavam ga. Upoznala sam tu mnoge drage ljude, s nekima od njih u kontaktu sam još i danas. No većina ih se pogubila. Ili sam se ja pogubila. Ne znam. Ali mi je žao. U međuvremenu promijenilo se puno toga...toliko da bi besmisleno bilo i početi pisati o tome. Stoga neću. Ostavljam sve te godine, događaje, ljude i uspomene za sebe, a tu počinjem ponovo. Jer je pisanje ono što me ispunjava. A kako sam trenutno prazna, pisanja će biti. Obećavam.
Nadam se da tu negdje još postoje oni s kojima sam se čitala i tipkala nekada davno....da, dobro vas se sjećam i nedostajali ste mi. A svi vi koje još ne poznajem...upoznat će te me, polako. U prijevodu, bježite na vrijeme, ona se vratila. This time for good.
petak, 26.03.2010.
Samo tuge se broje?
Ima nešto što nas tjera da tugu dijelimo s drugima. Sreću ne nužno. Nju ljubomorno čuvamo za sebe i nije važno hoće li je netko primjetiti. Svijet kao da stoji dok smo mi sretni. A tuga? Zajeb. Spremni smo vrištati, moliti, plakati samo da netko stane uz nas i pomogne nam izdržati. Pravedno? Nimalo. Razumljivo? Itekako. Naravno, govorim o sebi (da, kao da ste uopće sumnjali u to). Na blogu sam pet godina. Ok, sad sam zastala na sekundu i pomislila "starim", ali naslućujem da u 20-ima nemam pravo na tu misao, pa ćemo se praviti da je nije ni bilo. :p Uglavnom, na blogu sam pet godina. 5. Mislila sam da s njim dijelim svoj život. Sretne i tužne trenutke. Šipak. Dijelila sam one tužne. Jer ih je u tom razdoblju bilo više (najblaže moguće rečeno) i jer se tuga jednostavno mora dijeliti. Tako nam je lakše izdržati. Tu se pozivam na majku prirodu i ljudski faktor pa ću opravdanja preskočiti. DakleN, nekoliko sam godina, uz kraće prekide, neprestano pisala. Daleko od toga da se radilo o tužnim, morbidnim žalopojkama. Jer nije. Bilo je tu svega. Ali važna je pozadina. Ono što sam znala i osjećala samo ja, ono što stoji iza svega. A to je bila tuga, nezadovoljstvo možda, onaj jedan mali dio koji nedostaje. E, a onda sam ga našla. Ili on mene, svejedno. I blog je postao prošlost. Zapravo, ne samo blog. Potpuno sam se povukla iz virtualnog svijeta. Ostala sam samo na mailu (i to jednoj adresi, od deset koliko sam ih imala prije) i onom prokletstvu od Facebooka, koji ionako ne služi ničemu kreativnom. Obična špijunaža. Jako korisna, pokazalo se kasnije, ali o tome drugom prilikom. Želim reći da, prije nešto više od godinu dana, otkako sam u vezi, zanemarih blog i dijeljenje. Života, osjećaja, misli, riječi...svega. Da je tuga ono što inspirira znamo odavno. Svi veliki pisci, pjesnici, umjetnici, svi su oni prošli kroz neke životne tragedije (ili su ih barem takvima smatrali) i to im je postala inspiracija za stvaranje. Tuga je zapravo lajtmotiv. :p I tako je onaj glupavi osmijeh i blaženi osjećaj sreće i zadovoljstva izbrisao moju potrebu za pisanom riječi. Nisam zanemarila prijatelje (što će se pokazati jednom od najboljih mi odluka ikad), ali sam zanemarila vas. Što će reći da prethodna rečenica ne stoji. Zanemarila sam prijatelje. Itekako. Oprostite mi. Znam da hoćete (i ja sam vama, ajde nek vidim da se netko opire). :D I sad dolazimo do jednog pitanja? Ako sam još uvijek u vezi koja me ispunjava i u kojoj sam sretna, što pobogu radim tu? Zašto sam se vratila? Zašto nakon godinu dana sjedim u svojoj nekada omiljenoj pozi "jedne zgrčene noge", sa šalicom vrućeg kakaa i pišem post? Zašto, ako sam sretna? Zato što nisam. I to dokazuje moju teoriju. Veza me razočarala...dobro, ne toliko veza koliko njena druga polovica. Osoba kojoj sam vjerovala više od sebe, za koju bi dala sve na svijetu, užasno me je povrijedila. A ja sam oprostila. Šta sve zaljubljen čovjek neće napraviti. :p Ostala sam u toj vezi, ali...nisam sretna. Još uvijek. Nadam se da ću biti, učim kako mu opet vjerovati, pokušavam uistinu oprostiti (jer, pogađate, taj oprost su bile samo riječi, daleko je to još od istine). I zato me eto tu. Upravo mi je jasno zašto toliko volim riječi. Uvijek im se možeš vratiti i uvijek te čekaju. I ono najvažnije, neće te iznevjeriti. Osim ako si pijan, gladan, nervozan, dekoncentriran ili nešto tome slično. Onda nisu baš na tvojoj strani. Iskreno, voljela bi da moja savršena ljubavna priča (ili da je već otpočnem zvati iluzijom) još traje i da sada nisam tu. Ali nitko me očito ne pita što bi voljela. Osim Kraljice Majke na čiji sam se najbolji-na-svijetu-kompot danas "zaletila" iz drugog grada. Ako stvari pogledamo iz druge perspektive, onda iz svega lošeg nastane i nešto dobro. Mogli bi moj povratak proglasiti takvim. Recimo. ;)
P.s. primjetili ste kako nisam plakala i jadala se zbog onoga što se dogodilo? Ah, vremena se mijenjaju. Ljudi također. Što uopće ne znači da je moja uža obitelj bila toga pošteđena. I šira. I prijatelji. I neki poznanici. Uopće.
petak, 06.03.2009.
Moja dobrica...
Prošli put nazvala sam ga tako...moja dobrica...
Još volim tu svoju dobricu...jako. :)
I želim da tako ostane...zauvijek.
Ne, ne želim. ŽelimO.
Neke stvari su se promijenile, OooOo puno stvari se promijenilo.
Neke ljude sam izgubila, neke upoznala.
Neki su me razočarali, neki iznenadili.
Neki su me izdali, neki su ostali uz mene.
Nešto sam naučila, nešto zaboravila.
Ali ono najvažnije je ostalo isto.
On. Mi.
Volimo se...i to je jedino važno.
Jedino.
* Volim vas
nedjelja, 11.01.2009.
jer volim...
Prošli put rekla sam "Let će doći s vremenom."
Imam krila, let će doći s vremenom...
Prošli put bio je prije skoro 2 mjeseca...
A let je došao...napokon.
I nikad mi nije bilo ljepše.
Ima istine u tome da loše stvari uvijek dolaze jedna za drugom.
Ali izgleda da važi i obrnuto. Isto je i s onim dobrima.
Preselila sam se u drugi grad, shvatila da sam zadovoljna onime što radim, upoznala ljude koje volim, s kojima mogu sve.
Nedostajalo mi je samo ono nešto da budem potpuna.
I dobila sam to nešto.
Prvi put u životu onako kako priželjkujem, kako se nadam, kako mislim da treba biti. Onako kako zaslužujem.
Prvi put imam nekoga tko me voli više od sebe, više od mene, više od ikoga.
Imam nekoga tko me voli jednako kao ja njega...ne, ne voli me isto. Voli me više.
Napominjem da se svađamo oko toga! :)
Voli me. Volim ga. Sretna sam. Živim.
Živim...
P.S. I da, zaljubila sam se u dobricu. Ja, koja sam mislila da nikada neću. Ja koja sam vidjela samo krive, voljela samo krive i plakala samo za krivima. Ipak je moguće. Sreća da postoji ipak! :)
četvrtak, 27.11.2008.
cose della vita :)
Sad ću započeti onako kako znam da odavno nisam...sretna sam...na neki čudan, čudan, jako čudan način. Onako kako nisam navikla, zbog stvari na koje nisam navikla, zbog ljudi koje, ne tako davno, nisam ni poznavala. Ali poznajem ih sad. Bar se nadam da jesam. Iako je bilo i stvari koje su me razočarale, iznenadile, zaboravila sam na njih...krenula dalje. Oprostila. Uh, ne prepoznajem se u toliko stvari...promijenila sam se. Jako puno promijenila. Odrasla. Ja koju poznajem cijeli svoj život drugačije bi reagirala na puno toga što se događalo, ili se još uvijek događa. Naučila sam ne reagirati iste sekunde...ne dovoljno, ali još uvijek učim. Naučila sam da se nije dobro ljutiti zbog svega i shvaćati sve osobno jer stvari često nisu onakvima kakve se čine. Postoji i druga strana. I nije uvijek tako crna. Samo je...siva. I uz malo boje može postati prihvatljiva. Ne lijepa, ne nužno ni draga. Ali prihvatljiva. I to je dovoljno. :) Naučila sam i da treba biti oprezan dok biraš riječi...ne želi svak sve čuti i sve znati, bar ne na način na koji im ti to želiš reći. Postoje oni kojima je tuđa iskrenost prilika da se proslave, uzdignu, dokažu i tako povrijede drugoga, ali to je ionako ono na što malo tko pazi. I na kraju, naučila sam ono najvažnije...da se ljudi mijenjaju. Jako dugo sam odbijala to prihvatiti. Mislila sam, i još uvijek mislim, da su ljudi onakvi kakvi jesu. Imaju karakter kojim su obilježeni i takvi ostaju do smrti. Ipak...postoje stvari koje se nadograđuju, oblikuju, mijenjaju i njih donose jedino godine...jedino vrijeme. Sada to znam i u to čvrsto vjerujem. Srce je i dalje ono što me vodi, što me je uvijek vodilo i uvijek će voditi. Jer ne znam, niti želim drugačije. Ali primjetila sam da je moj razum napokon shvatio kako mu pomoći. Ne uvijek, još sam ja jedno veliko, iskreno dijete koje vjeruje svima i svemu, ali zadovoljna sam i najmanjim napretkom. Ono što mi je uvijek najviše značilo, a sada imam, su ljudi koji me čine sretnom. Ljudi koji mi svaki dan stavljaju osmijeh na lice kada ih ugledam. Ljudi pored kojih se osjećam ispunjeno, prihvaćeno, sretno. Oni s kojima mi nije teško ništa dijeliti i za koje sam spremna učiniti sve. Oni od kojih isto toliko očekujem zauzvrat i osjećam da mogu, da imam zašto. I to mi znači više od bilo čega na ovome svijetu. Ako su ljudi društvena bića, onda sam ja reprezentativni primjerak. Meni trebaju da budem potpuna....ne trebaju mi svi, ali onih nekoliko svojih...ma i samo netko svoj...to moram imati. Jednostavno moram. I drago mi je što sada imam. Drago mi je što su ušli u moj život. Prijatelji su ono što pokreće svijet. Barem onaj moj. Često se znalo dogoditi da nešto pohvalim, da se opustim i naviknem, a onda to izgubim. Zato sam i izbjegavala priznati koliko mi je u ovom trenutku dobro, reći to naglas, postati toga svijesna . Ali sad priznajem da uživam i da ću dati sve od sebe da tako ostane...ljudi su to koje volim, neizmjerno volim i želim ih uvijek imati pored sebe. I iako mi fali ono nešto, ona sitnica, ona ljubav...ona druga vrsta ljubavi...osjećam da mogu i bez nje. Jer već imam krila. Let će doći s vremenom. :)
četvrtak, 06.11.2008.
odgovornost. mit ili istina? oboje.
Baš su mi nekako fora postale ove pauze od mjesec dana. Napišem post i kidnem.
Ali nije baš tako...tu sam ja, samo ne ostavim redovito trag.
E tako, sad kad znate da vas špijuniram i onda kad mislite da nisam, možemo dalje! :) Pitali ste me što studiram i gdje, a ja još nisam odgovorila. I mislim da neću. To je ionako nevažno, a ono što je važno je da je zasad sve u redu. Istina, ponekad se pitam kako bi bilo da sam odabrala nešto drugo (a vjerujte, bilo je dilema i trilema) i kuda bi me to odvelo, ali onda se prizemljim, nabrojim sebi nekoliko razloga koji me uvjere da sam dobro odabrala i da će sve biti u redu. Baš sam ponosna na tu svoju sposobnost...šteta što ne pali uvijek. Ispostavilo se da mi služi jedino kad se radi o poslu ili učenju. Onda sam odgovorna. Prilično.
Ali ljubav...to je druga priča...i ja sam druga osoba koja nema ništa zajedničko s ovom prvom. Novi grad, nove obveze, nova lica. Ovo zadnje me posebno privlači, ipak sam se tome najviše veselila. Promjenilo se puno toga, a istovremeno se nije promijenilo skoro ništa. I dalje mi kroz život prolazi homogena masa ljudi od kojih ja obično izdvajam i prepoznajem one potpuno krive. I tako svaki put. Nisam se još uvalila u ništa te vrste, ali pitanje je vremena. Postoji mogućnost da u život opet pustim jednog od onih ljudi kojima je dosad uspijevalo samo povrijediti me. Kao da sam osuđena na robu s greškom. I još gore, kao da me samo takva roba privlači. Ludo? Itekako. Mazohistički? Jap. Vidim li rješenje? Ne. Nemoguće je ne primjetiti da se uvijek zaljubim u krivu osobu. Jedna takva se nedavno oženila, druga će uskoro, a o trećoj ništa nisam čula već godinu dana. I to je to. Nema ih više. Bar ne onih koji su mi stvarno nešto značili. Ove usput neću ni spominjati...svi odreda su bili ili zauzeti, ili ženskari, ili i jedno i drugo. Sve to dolazi u paketu s ljubaznošću, šarmom, dobrim izgledom, duhovitošću, intelektom...i puno drugih zanimljivih osobina koje taj paket čine neodoljivim. I svaki put posegnem za vrpcom. Svaki put ga otvorim iako znam da ne bi trebala. Bar ne poznavajući sebe (a tu mislim na jedno maksimalno komplicirano biće koje je jako lako povrijediti i kojemu trebaju dani, mjeseci, godine da se oporavi). Svaki put se opečem i obećam sebi da ću pružiti priliku nekom dragom, pažljivom stvorenju koje će biti potpuna suprotnost. I onda ispadne da me ta suprotnost ne privlači. Ne mogu protiv sebe. Jesam već spomenula da postoje trenuci kad mrzim sebe i svoju podjelu na ono što mogu i ne mogu? Kako god, mislim da ću se ovaj put stvarno držati dalje od njega i udaljiti njega od sebe. Iako mi laska njegova pažnja. Iako mi se, na neki neobičan, ali dobro poznat način, sviđa. Iako ne mogu biti sigurna da će završiti loše samo zato što pripada onoj svigavoleljubimacžena kategoriji. Rizik je prevelik, a posljedice još veće. Nije vrijedno toga. Ne opet. Da ne govorim šta bi to napravilo od moga faksa. I ovako već danima gledam u one knjige...ja njih, one mene, ja njih, one mene...ni naprijed, ni nazad. A stvarno je vrijeme da ih uzmem u ruke i krenem učiti. Nemam koncentracije ni volje, ali znam da moram. I sada, dok ovo pišem, trebala bi vrijeme provoditi s njima, a to ne radim. I grize me savijest.
Vidite, to je ona odgovornost koju sam spominjala. Gubi se polako, ali neke male količine ipak su još uvijek tu. Srećom. Nadam se samo da su dovoljne. U protivnom, imam problem. .
11.11.2008. Pustila sam ga u život. Ipak. Nisam mogla odoljeti...bio je uporan, sladak, dobar i drag. Puna 2 dana. Više se ne javlja, ignorira me u potpunosti. Eto, tek tako, bez razloga. Meni ne treba puno da se vežem za nekoga, da mi postane drag. Nešto mi je govorilo da ću pogiješiti, ali sam mu ipak odlučila pružiti priliku. I pogriješila. Jako pogriješila. Sad sam ljuta i na njega i na sebe. Nadam se samo da se se nisam (zamalo) zaljubila u njega, nego u onaj osjećaj da imaš nekoga, da je pored tebe i da vam ne treba više nitko. Već sam bila zaboravila kako je to...i sad ću opet.